JUTARNJI LIST O KONFERENCIJI PROTIV HISTORIJSKOG REVIZIONIZMA, ZA REVIZIJU POVIJESNIH SPOZNAJA

17 May JUTARNJI LIST O KONFERENCIJI PROTIV HISTORIJSKOG REVIZIONIZMA, ZA REVIZIJU POVIJESNIH SPOZNAJA

Vlado Vurušić za hrvatski Jutarnji list piše o konferenciji PROTIV historijskog revizionizma, ZA reviziju povijesnih spoznaja koju je u okviru projekta Histoire pour la Liberté organizovala Udruga Kliofest. Pročitajte najjače utiske sa ovog okruglog stola i upoznajte se sa mišljenjima vodećih istoričara regiona o istorijskom revizionizmu i njegovim posledicama.

Okrugli stol o povijesnom revizionizmu u Zagrebu okupio najuglednije povjesničare iz regije

Revizija povijesti zbog novih spoznaja i saznanja svakako je potrebna, ali treba odbaciti povijesni revizionizam zbog dnevnopolitičkih potreba te pisanje nove ideologizorane pseudopovijesti kojoj smo svjedoci u svim državama nastalima na području bivše Jugoslavije, jedinstveni je zaključak okruglog stola u sklopu festivala povijesti Kliofest, koji se održava u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u organizaciji povjesničara Damira Agičića i Magdalene Najbar Agičić.

Na skupu su o opasnostima koje zbog evidentne politizacije i ideologizacije povijesti prijete i prelamaju se i na odnose ovdašnjih država i naroda, govorili eminentni povjesničari i politolozi iz Zagreba (Stevo Đurašković i Aleksandar Jakir), Beograda (Dubravka Stojanović i Milivoj Bešlin) i Sarajeva (Husnija Kamberović i Edin Omerčić), ali i povjesničari s Humboldtovog sveučilišta u Berlinu Ruža Fotiadis i Thomas Schad.

– Svjedoci smo stvaranja novog revizionističkog pristupa povijesti, “nove istine” koje korespondira s jedne strane potrebama novih političkih odnosa u regiji, a s druge prilagođavanju aktualnim unutarnjim političko-ideološkim potrebama, kazao je vispreni moderator skupa povjesničar Branimir Janković. Ruža Fotiadis, podijelila je iskustva Njemačke u suočavanju s tamnim stranama svoje prošlosti, jer kaže kako se nakon raspada Jugoslavije svi žele otarasiti svojih mračnih povijesnih trauma, prikazati sebe kao žrtve onih drugih, a one druge prikazati isključivo kao negativce, bilo po političkoj, nacionalnoj ili ideološkoj liniji te, kaže Ruža Fotiadis, kako je bitno suočavanje nacije s neugodnim segmentima vlastite povijesti, kako kaže – “potrebno je savladavanje ili razračunavanje sa svojom poviješću” koristeći za to njemački termin – “Vergangenheitsbewaltingung”.

Bosanskohercegovački povjesničar Husnija Kamberović kaže kako su “revizionisti” krenuli, a to je istovjetna špranca u svim postjugoslavenskim državama i politikama – u delegitimiranje Jugoslavije i socijalizma, ne zato da se to smatra tek jednim povijesnim periodom u kojem su te države živjele, nego da se na taj način da legitimitet novim državama, novim društveno-političkim odnosima te novim političkim elitama kojima treba “bolja, drugačija prošlost” koja dokazuje ispravnost njihovog sadašnjeg djelovanja. Kamberović tako ističe da u prvi plan dolaze “žrtve komunizma i Jugoslavije nakon 1945.”, dok se sve ono što se događalo prijašnje četiri godine zanemaruje, obezvrjeđuje i zapravo revidira tako da se nastoji opravdati, obrću se stvari pa partizani odjednom postaju isključivo horde koje kao da, nakon ulaska u neki grad, ništa drugo ne rade i ne misle raditi nego kako samo hapsiti, ubijati bez suda, progoniti i ugnjetavati “poštene” Bošnjake, Hrvate i Srbe, uglavnom samo zato jer su oni to. A prema Kamberoviću, ti revizionisti povijest i povjesničare doživljavaju tek kao sluge dnevnopolitičkih zahtjeva u stvaranju podobne povijesne paradigme, bez obzira na to je li istinita i znanstveno održiva ili kako kaže srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin, koji ističe kako se u Vučićevoj Srbiji otišlo i korak dalje pa je tendencija da se iz povijesnog revizionizma prijeđe u revanšizam, kao osnova za ispravljanje nepravdi počinjenima prema Srbima i nastojanje da se preko revizije događaja iz Drugog svjetskog rata opravdaju ratovi i prohtjevi iz 90-ih.

Hrvatski povjesničar Aleksandar Jakir pak smatra da je u Hrvatskoj “povijesni revizionizam” u službi relativiziranja pa i negiranja ustaških zločina i NDH u ime “nacionalne i državotvorne ideje”.

– Današnjim pseudoznanstvenim pristupom želi se sve svesti na “jugoslavensku i socijalističku” ideološku stigmatizaciju NDH i ustaškog režima te je sada potrebna, po njima, reinterpreatcija NDH, ali ne više kroz prizmu kolaboracije i participacije u nacističkom rasističkom naumu i zločinu, nego samo kroz vizuru želje za vlastitom državom. Prema Jakiru, “rehabilitacija NDH” nije dobra upravo za državotvornost Hrvatske, njezin povijesni kontinuitet i “zdravlje nacije”. Tako i profesorica povijesti na beogradskom Filozofskom fakultetu Dubravka Stojanović kaže kako su se u Srbiji, s dolaskom novih vlasti, stalno mijenjale i povijesno-ideološke paradigme, pa su tako u doba socijalizma glavne žrtve i heroji bili – partizanski borci, a glavni krivci – okupatori i domaći izdajnici, pa se ta paradigma promijenila na to da su žrtve postali četnici i nekomunisti a glavni krivci – partizani, odnosno njihovi zločini, a da bi se, prije nekih sedam-osam godina, paradigma posve revidirala, pa su ključne žrtve postali Srbi u NDH, a glavni krivci – ustaše, koje se često poistovjećuju s Hrvatima te se preko teme Jasenovca, kao najvećeg simbola tog stradanja, pokušavaju objasniti i ratovi 90-ih.

– Naravno da su ustaški zločini nad Srbima neupitni, kao i Jasenovac, ali to postaje i ključni diskurs za vrednovanje današnjih srpsko-hrvatskih odnosa i to postaje središnje mjesto međusobnih odnosa ne samo dviju država, nego i dviju nacija. Milivoj Bešlin tako smatra da je problem povijesnog revizionizma u političkom diskontinuitetu ovdašnjeg prostora, odnosno naših država jer sa svakom novom političkom linijom, a njih je u 20 stoljeću bilo puno, dolazi i do političko-ideološkog prevrednovanja povijesti.

Stevo Đurašković sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti kaže kako je veliki problem izostavljanje konteksta u kojem se nešto dogodilo, odnosno uzročno-posljedični slijed povijesti, a kao veliki problem povijesnog revizionizma vidi u stalnom umanjivanju ili pak preuveličavanju vlastitih i tuđih žrtava, kako bi potvrdili prevrednovali vlastito mjesto i ulogu.

Originalni tekst objavljen je na jutarnji.hr.

Projekat Histoire pour la Liberté finansiran je u okviru programa Evropa za građane i građanke Evropske komisije, a realizuje se u saradnji s Udruženjem za modernu historiju (BiH), Udrugom Kliofest (Hrvatska), Univerzitetom Humbolt (Nemačka) i Udruženjem KROKODIL.